Cijenjen za života, spadao je u onu malu grupu genijalaca čiju su čudesnost bez odlaganja prihvatili svi... uključujući književne divove iz njegovog doba. Smatrali su ga ocem riječi, dok su ostalima samo pripadala slova (da se njima poigraju dok tata nije doma). Čovječanstvo mu je na svakom koraku odavalo priznanje – uz dubok naklon i ispružene zlatnike. On, doduše, nije bio toliko galantan u srdačnosti – nije mario za formalnosti i protokole... izgleda da su mu zbog toga sujetne glave došle glave (prema jednoj od teorija). I sa Bogom je imao neraščišćen odnos – često ga je zanemarivao, oduzimajući mu vrijednost i značaj... da bi mu, opet, s vremena na vrijeme, potrčao u zagrljaj. Bunilo je to obje crkve – zato su i pravoslavna i katolička „kuća“, na pomen njegovog imena, samo slijegale ramenima. A kada je odlučio da posjeti Evropu, nacije naćuliše uši da čuju gorostasa šta ima da kaže o njihovom rodu. O sveukupnom napretku i istorijskim zaslugama.
Radi se o Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom i njegovom nezaboravnom putu po Zapadu. Novinari su grcali od uzbuđenja, ali ipak nisu dobili ono što su tražili... Idemo redom, i ne brinite, neće ovo biti književno teoretisanje, niti registar značaja određenih pojmova. Mali sam ja da bih se time bavio, ovo je sasvim druga priča...
Dostojevski je napustio Sankt Peterburg negdje početkom jula 1862. godine. Kako se tada govorilo, bio je to njegov prvi zvanični izlazak iz Rusije. Obišao je Njemačku, Italiju, Francusku i Englesku. Tačnije, u njima se zadržao najviše. Dok je tadašnja štampa pisala o tome kako je zamišljeno šetao po raskošnim dvorovima i ćutljivo posmatrao najznačajnija djela arhitekture i slikarstva – jedan manji italijanski hroničar je „natuknuo“ da se radi samo o paravanu i da je posjeta Dostojevskog Starom kontinentu bila zapravo način da se sretne sa Mihailom Bakunjinom i Nikolajem Ogarevim – piscima i ruskim revolucionarima. Istina, do tog susreta je stvarno došlo. Nesporno, bio je to povod brojnim političkim intrigama.
Tvrdio je da je veliko ime književnosti djelovalo potpuno nezainteresovano za priče o sjaju velikih carstava koje su „baš tada uspješno prošla svoje državne transformacije“ u društvo socijalne pravde i svakojakog izobilja. Dostojevski u tom blještavilu nije vidio ništa značajno... ništa što bi se moglo primaći vrijednosti ruske duše i njenog aktuelnog preobražaja. Danas, s ove distance posmatrano, izgleda da je sitno italijansko škrabalo zbilja bilo u pravu. U prilog toj tvrdnji ide i jedino ozvaničeno djelo „Zimski zapisi o ljetnjim utiscima“ u kojima se Dostojevski osvrnuo na svoje putešestvije... i koje je po velike evropske države bilo potpuno razočaravujuće štivo. Vrlo skromnog pomena o Njemačkoj - o Engleskoj i Italiji malo, skoro nimalo... Francuska je bila u potpunosti zabataljena. I sve su one u „Zapisima“ služile kao stepenik sa kog se velikan bavio mislima o Rusiji i svim njenim promjenama. Sve su prilike da je putovanjem po Evropi naučio da voli svoju domovinu više i jače nego što je ikad mogao pretpostaviti. Ima u tim redovima i sjete i nade. Straha da Mati ne prolazi dobro kako zaslužuje, ali i skrivene ciničnosti/prezira prema svemu što je u Evropi „prošlo bolje nego što zaslužuje“. Italijanski novinar je čak ustvrdio da je vidio kako je Dostojevski u bilježnici napisao (engleskim jezikom) da ga sve što je obišao podsjeća na „uređeni kokošinjac“. Ova tvrdnja nikada nije dokazana... zanimljivo, nije ni osporena. Ipak, jednog lijepog dana u Parizu, Dostojevski je odlučio da zastane i pruži dosadnim novinarima zadovoljenje... Bilo je svakojakih zahtjeva, tražili su komentare na mnogo toga, a onda je neko upitao „Gospodine Dostojevski... kako znate toliko toga? Kako ste tako genijalni?“ Tajac. Iako su svi osjetili da je pitanje neumjesno, djetinje i zabadava – zaćutali su i upiljili u vjeđe velikog Rusa.
„Znate, svako veče prije spavanja otključam svoju lobanju... uzmem jednu ili dvije knjige i spustim ih direktno u mozak“ – kucnu se po čelu – „Zato sam tako pametan, zato toliko toga znam“. Iako su se svi grohotom nasmijali, jedino je Dostojevski ostao miran i vrlo, vrlo ozbiljan. Iako je njegov odgovor ostao zapisan, niti jedne novine tog doba ga nijesu prenijele... a čovjek je bio potpuno iskren i ozbiljan.
E sad... za vas koji možda niste čuli.... Postoji priča o čudesnom ključu zvanom Arabilj Zduška. Kad se primakne tjemenu, ukaže se ključaonica, mala i kožna, ali dovoljno široka da primi magični predmet. Onom koji ga okrene zdesna, otvoriće mozak spreman da proguta svaku napisanu knjigu i postane čudovišno mudar. Ako se okrene slijeva – čovjeku pruža mogućnost da iz uma izvuče svaki strah ili demona. Tada ih mora smjestiti u teglu i paziti da ne uteknu – jer će grabiti grdnim nogama po svijetu. Na slobodi se, naime, pretvaraju u čudovišta.
Znate li vi da je tokom veličanstvenog ispraćaja sa Dostojevskim sahranjena i pozlaćena vrećica? U njoj je ključ... Istoričari mu ne pridaju mnogo značaja. No, istorija je oduvijek bila kratkovida.
A jeste li znali da Ermitaž ima tajnih prostorija... Za jednu tvrde da je najskrovitija i najbolje čuvana. U njoj se nalazi nekoliko tegli koje se paze od svjetlosti dana. U njima počivaju demoni... i to izgleda oni iz uma Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.
I samo još ovo... u rukopisnoj verziji, na poslednjoj stranici „Zimskih zapisa o ljetnjim utiscima“ nacrtan je predmet koji nevjerovatno podsjeća na Arabilj Zduška.
(Autor je književnik)